13. 9. 2015.

Imam li pravo da budem nedostupan?

Prošle nedelje sam kasnio na trening. U žurbi sam zaboravio mobilni kod kuće. Shvatio sam to zapravo čim sam izašao iz zgrade, ali mi je bilo mrsko da se vraćam po telefon. Trening je trajao koliko je trajao, posle sam se još i zadržao i gledao s trenerom košarku. A onda sam se polako vraćao kući, sve zajedno nekih šest sati kasnije. Za divno čudo nisam imao propuštenih poziva, niti posebno histeričnih poruka na raznim vajberima i mesendžerima.

Setio sam se onda nekih takvih situacija i zapitao sam se - imam li ja pravo da budem nedostupan? Da ne odgovorim ODMAH SADA ODMAH na neku poruku? Naročito ja koji odajem utisak da sam online non stop, da pišem i kad spavam i da mi je internet priključen direktno u venu? Imam li pravo da jednostavno u jednom trenutku kažem „znate šta, ko vas šiša narednih par sati, dana, čega već, ja odoh da se posvetim sebi i ljudima koji su mi u neposrednoj blizini“? Da, imam. Zamislite, do pre nešto više od deset godina nismo bili TOLIKO povezani. A i ova sadašnja sveopšta povezanost je vrlo mlada, svega par godina. Ponašamo se pak kao da smo se rodili na WhatsAppu. Imamo li pravo na privatnost? Pravo da ne odgovorimo u roku od odmah, da se ne javimo na telefon, a da druga strana ne histeriše? Da li se iko seća kako smo živeli pre ovoga?

Majku nikad nisam uspeo da ubedim da, ukoliko me zove i odbijem joj poziv, ne žuri da me odmah za par sekundi zove ponovo (naročito ako ne umire tog trenutka), već da čeka da joj se ja javim. Jer, ako sam već odbio poziv, to znači da ne mogu da pričam i da za par sekundi verovatno i dalje neću moći da se javim. Majka je pokojna, ali i dalje imam neke ljude oko sebe kojima to ne mogu da utuvim u glavu. I još histerišu što se bar ne javim na sekund da kažem da ne mogu da pričam. Pobogu, ako ti JEDNOM objasnim da odbijanje poziva znači da ne mogu da pričam, šta ti treba još? Možda sam ja i lud, ali recimo ne volim da pričam telefonom kad sam u autobusu. Dakle, ne javljam se, zovem te kad izađem. A nemam slobodnu ruku da pišem poruku. Dakle, sačekaj, zvaću te. Ako me odmah zoveš ponovo, ja stičem utisak da umireš ili nešto slično.

S jednim prijateljem, sveštenikom, raskinuo sam odnose jer nije imao razumevanja što ne mogu da se javim na telefon ili pišem poruke kad sam u junu bio bolestan, upala grla, laringospazmi, ne mogu da dišem, gutam, jedem, pričam - naročito jer nemam glasa - imam temperaturu, ležim tri nedelje u krevetu, deset dana primam peniciline i druge injekcije i antibiotike u obliku tableta. Čovek šalje poruku za porukom, vređa me što mu ne odgovaram, ja uporno ne otvaram poruke na vajberu kako bi video da nisam čitao, dakle nešto je tu čudno ako sedam dana nisam pročitao poruku... posle kad sam ozdravio pomislio sam „e kurac ću da ti se pravdam“, naročito što znam da je saznao da sam bolestan. Nisam mu se nikad javio, srećom ni on meni. Srešćemo se nekad, negde, biću ljubazan i govoriti samo najnužnije.

Dakle, imamo li pravo na privatnost? Da zaboravimo telefon, da ne odgovorimo na poruke, da ne pišemo par dana na fejsu? Možda čak i samo „eto onako“, bez razloga?

Da, imamo.

Imajte razumevanja ako vam se ne javim na telefon. Ukoliko me pak zovete rano ujutro, nadrljali ste. Jer ako nije smak sveta, želećete da jeste.