23. 6. 2013.

Ubijanje kulture?!

Sledi još jedan tekst gosta-autora Stefana Šparavala. Ovog puta, on se uhvatio u koštac s problemom kulture u državi Srbiji, na sebi svojstven način, a pošto se u dobroj meri slažemo, prepustio sam njemu tu temu. Tekst je pisan juče, kada je održan i protest za kulturu, ili kako su ga već nazvali.

Ovih dana aktuelno je tzv. „Državno ubijanje kulture“. Oštrim i ljutitim istupima doajena srpskog filma, teatra i muzike (odveć poznati pod zbirnim nazivom „kulturni radnici“) država je optužena da promoviše šund, masakrira kulturu, a na današnji dan je i organizovan protest koji je imao veoma kontroverzan slogan „DRŽAVA JEDNAKO KULTURA“, koji je verovatno ravan „kulturnoj politici“ opskurnih ličnosti poput Maocedunga ili Staljina.

Kako to država ubija kulturu? Počelo je od toga što Ministarstvo kulture i informisanja ove godine nije finansijski podržalo Nišville džez festival, kao i još nekoliko manifestacija.
Ako gradom idete i prođete pored prosjaka koji vam traži da mu udelite nekoliko dinara, i vi se ne odazovete i jednostavno samo nastavite kao da on nije tu - da li ste vi krivi ako on sutra umre od gladi? Svakome se sigurno barem jedanput ovo dogodilo. Jednostavno, odlučite da nemate dovoljno novca da biste bili u mogućnosti da pomognete onima koji su u teškoj poziciji, već ste uplatili pomoć za nekoga pa usled ograničenosti finansijskih resursa ne možete da date više, ili jednostavno - ne želite, svoj novac hoćete za sebe. Ne ulazeći u etiku vaše odluke, između vas i prosjaka: 1) ne postoji sistem prinude gde vi morate da date 2) odluka da date novac koji je vaš i koji ste vi zaradili je na vama.
Napravio sam paralelu da bih pokušao da pokažem da uskraćivanje finansijske podrške nije jednako zabrani ili „ubijanju“. Ali, paralela nije dobra iz drugog razloga - Ministarstvo nema SVOJ novac, u doslovnom smislu te reči. Novac kojim Ministarstvo kulture i informisanja raspolaže dolazi iz republičkog budžeta. Republički budžet se puni od poreza i nameta, koje plaćaju poreski obveznici, odnosno GRAĐANI Republike Srbije. Dakle, pare Ministarstva kulture su NAŠE pare. 
Postavimo pitanje - zašto bi svi građani morali da plaćaju jedan festival koji godišnje poseti svega par hiljada ljudi? Ja na primer nisam ljubitelj džeza. I ne želim da se ijedan dinar koji je država uzela od mene iskoristi za nešto što niti volim, niti ću posetiti. Kad ovako napišem, biću optužen da sam sebičan, ali kao protivargument se postavljaju teze da je „kultura javni interes“, da „ona nema cenu“, da „je u interesu Srbije da to postoji“, a za mene ti argumenti predstavljaju čistu metafiziku.
Da budem iskren, ne volim kulturne radnike. Zato što su licemerni. Od ovog državnog uskraćivanja podrške Nišvilu, sve vreme u medijima objašnjavaju kako je to velika sramota, kako kultura „nema cenu“, kako je to što oni rade „iznad profita“, etc. U dositejevskom prosvetiteljskom maniru objašnjavaju da će nacija upasti u tamu jer oni nemaju uslova da stvaraju, da postajemo usled toga „država crne hronike“.
Kada neko uđe u neki posao sa pretpostavkom da će država uvek biti tu kao dadilja koja će da pruži podršku (stvori pare niotkuda) svaki put, taj je u ozbiljnom problemu. Brojne su definicije kulture, ja bih čak krenuo od pretpostavke da je nju veoma teško, gotovo nemoguće definisati, ali smatram da je njen integralni deo lična inicijativa i predanost stvaraoca. Ako su oni iznad profita - zašto traže novac od države?
Ako je podrška džez subkulturi toliko jaka, zašto doajeni kulture u Srba nisu organizovali donatorsko veče gde će biti skupljena sredstva za Nišvil? Podsetimo, nedavno je Beogradska filharmonija organizovala donatorsko veče nakon gala koncerta pod upravom velikog Zubina Mehte, kada je skupljena trećina sredstava za turneju BF po Americi. Ako je džez scena toliko jaka a Nišville toliko prestižan, sigurno bi na ovaj način bila skupljena neophodna sredstva. 
Još jedna stvar, skoro je bio i koncert Jelene Karleuše. Počev od toga što je veliki broj ljudi likovao nad time što koncert nije prošao kako je ona zamislila, do toga da će gost iznenađenja na koncertu biti publika, dodao bih da je Jelena Karleuša poštenija od kulturnih radnika jer nije kucala na vrata ministru kulture zbog loše prodaje karata. Nije apelovala na državu da izdvoji sredstva za nju. U koncert je uložila mnogo para, i to što je verovatno više uložila novca u njega nego što je zaradila, to je bila loše prognozirana investicija čije će posledice platiti ona, a ne građani. Zato je za mene Karleuša poštenija od kulturnih radnika. Ona nas nije koštala ništa. Svako ko je odlučio da ode na njen koncert, to je platio, onaj ko nije, iz džepa mu nisu izbijene pare.  
Da li sam toliko loš čovek jer ne želim da plaćam ono što nisam spreman da platim?