13. 11. 2006.

DD Synthesis

Hm... opet nemam vremena da pišem opširne postove, a toliko toga ima da se kaže... plus, toliko toga imam od dešavanja u životu trenutno da nemam vremena ni da zaista spavam... a mnogo toga je i ružno. Zato želim da podelim nešto što me je danas spontano učinilo veoma srećnim.
DD Synthesis je jedna makedonska etno-trupa, za jedno pet ari bolja od Balknanike. Nekada sam imao jedan njihov disk, i taj disk mi je neko ukrao. A onda me skoro spopala potreba za njihovom pesmom "Me fatije", ali pošto ih na netu nigde nisam mogao naći, seo sam i napisao osnovnu melodiju u note... no, to naravno nije pomoglo. I danas sam tako tražio nešto po netu i sasvim SLUČAJNO nabasam na linkove za njihova dva albuma!
Stoga želim da podelim moje dve omiljene pesme grupe DD Synthesis.

Mala napomena: Pesma "Vo naše selo" je jedna od onih pesama (tekstualno) koje se ponavljaju kod raznih naroda i regija - pripada i južnoj Srbiji, gde glasi "Džanum na sred sela, šarena češma..." - veoma lepu verziju imamo kod Mokranjca na početku osme rukoveti.

http://rapidshare.com/files/3186198/dd_Synthesis_-_Swinging_Macedonia_-_02._Vo_nase_selo.mp3
http://rapidshare.com/files/3186705/dd_Synthesis_-_Swinging_Macedonia_-_06._Me_fatije.mp3

Uživajte, i da... još ćemo mi razrešiti da DJ i Đ nije isto... kao i neke druge stvari :D


11. 10. 2006.

There and NOT back again... by JJ Abrams and co.

Uh, povratak je uvek težak Šta da vam kažem, bio sam, kao što nekima možda naslov govori, potpuno izgubljen. Da bar znam gde sam bio! Ali ok, ponovo sam tu. Čuo sam nekoliko zanimljivih viceva, jednu izuzetno zanimljivu, ali ISTINITU priču, i svašta se dešavalo oko nas, te pomislih vreme je da se vratim pisanju.
Elem, kao što znate, predstoji nam referendum za novi ustav Srbije. Meni to nije ništa posebno, mislim ajde, izaćiće ljudi valjda bez razmišljanja, ipak je to novi ustav, a ne izbor za baba seru za autobusku stanicu. Kad, ne lezi vraže... Jedno jutro. 9:35h. Ja, po običaju, na ivici kašnjenja na posao. I ni sam ne znam kako, ali počnem sa taksistom da pričam o referendumu. I kažem kako bi bilo bezveze da malo ljudi izađe. A on, ni pet ni šest: "A što bi im izašli?" Na to "im" sam shvatio da sa njim ne vredi pričati o tome. Čovek misli da se ustav i referendum prave za političare. Kaže on meni kako demokrate to nisu zaslužile, jerbo su ljudi kad su njih birali glasali za promene i skoro nikakvih promena nema. Očigledno on i ja ne živimo u istoj zemlji, ali sve dok ljudi budu očekivali da im političari, a ne rad, poprave ekonomiju, sve dok ja odem u deset ujutro u državnu prodavnicu da kupim hleb, a prodavačica sedi preko puta u fotokopirnici i pije kafu, sve dok ljudima ne bude smetalo to što dvoje drugih ljudi stanu na sred ulice da pričaju i ne možeš da prođeš od njih normalno, sve dok se svi budu samo žalili, umesto da nešto rade po pitanju svojih tegoba, sve do tad dragi moji, nama ništa neće valjati. I tako nam i treba. Naročito primercima kao ovom iz moje sledeće, istinite priče.

Zamislite da imate komšiju koji živi s majkom. Pobogu, on ima između 30 i 40 godina, ali kod nas u Diznilendu je roditeljima nenormalno ako im sinčić ne živi u to doba još uvek s njima (Sine, nešto s tobom nije u redu :roll:). I tako, miran kraj, vi ležite, spavate (ili gledate neki striptiz-kviz na TV most), kad bum, tras, peng, kuc-kuc-lup-lup-dum-dum-dum, policija na vratima. Dobro veče, dobro veče, izvinite, ajte da svedočite. Odvedu vas kod komšija, oni u gaćicama (izuzetno neprijatan prizor), i kopaju, traže, prevrću... i... nađu vrećicu belog, čarobnog praha (na kom bi im i Zvončica pozavidela). I komšija ode u zatvor. Priča bi se u normalnim zemljama naravno tu i završila. No, sećate se izraza "To samo majka može da voli?" Dođe vam tako jednog dana komšinica, majka onog čike što je krio prah, i počne da kuka za svojim jadnim, ah tako poštenim sinom. I onda kaže da prah nije njegov, već da mu ga je neko podmetnuo da i on nešto zaradi (budući da ili nema posao, ili nema i pored posla novca). Dakle, još jednom: Neki dobrotvor je rešio da momku pomogne i podmetnuo mu je kokain, koji ovaj jadnik treba da proda i zaradi. Kao u bajci, zar ne? Mislim, ova zemlja naprosto pršti od dobrotvora. Toliko pršti da nemam ni ja više šta da kažem od zabezeknutosti pred ljudskom glupošću i lakoverjem. U stvari imam. Pored toga ispade dobrotvor i onaj zlatni četnik iz vica, kad Mujo peca ribu i upeca baš dotičnog gospodina. Naime, dotični dobrotvor Muju moli da ga pusti i obećava da će mu zauzvrat ispuniti tri masovne grobnice. Naprosto arhiprimerak našeg dobrotvorstva. Čuj, neko mu podmetnuo kokain da mu pomogne da zaradi "koji" dinar... čujemo se ponovo, kad rešim da objasnim razliku između Đ i Dj. :D



12. 7. 2006.

Vreme je...

Vreme je da se ponovo oživi ovo. Nije me bilo, jer sam bio pretrpan poslom. Voleo bih da mogu reći da u Diznilendu nema ništa novo, ali avaj... ima i previše toga. Novih atrakcija koliko hoćeš... o tome... i još ponečemu - uskoro opet :)


28. 4. 2006.

ŠBBKBB II – KAKO TO PONEKAD (SKORO DA) IZGLEDA

DISCLAIMER: Iz istog perioda, još jedan tekst na sličnu temu. Prvi primer je karikatura današnjeg novinarskog stila, dok je drugi moj "prevod" na obični novinarski.



Portparol Ministarskog Koncila etatne komune Srbija i Crna Gora, Stevan Nikšić, prezentovao je na pres-konferenciji Konkluzije o Kosovu, koje je već nominovani etatni organ ratifikovao na svojoj jučerašnjoj sesiji u metropoli etatne komune, Beogradu. U Konkluzijama se sublinira signifikacija protekcije nacionalnih minoriteta u južnoj Provinciji, koje su konsekventno neglegenciji misije internacionalne komune okcidentalnih etata subjektovane privaciji bazičnih humanih prava. “Demandujemo od dirigujućih u internacionalnim organizacijama da opserviraju situaciju u Provinciji i publikuju dokument ili rezoluciju kojom će biti prohibirana svaka diskriminacija na bazi nacionalne, religiozne ili rasne provenijencije”, indikovano je u Konkluzijama. U dokumentu se markira da je nesesarno klarifikovati odakle proveniraju takve destruktvne prejudicije, na bazi kojih se plasiraju diskriminacije o minornoj signifikaciji jedne nacije u relaciji sa drugom, konsekventno čemu dolazi do eksplozija violencije i ekspelacije populacije sa njene nativne teritorije. “Naša partija u problemu tendira Dijalogu, u kom bi advenirali do solucije za egzitaciju iz krize, što bi, a bar mi takvu imaginaciju imamo, rezultovalo satisfakcijom svih strana, jer je logično da svi žele da kohabituju i koegzistiraju u pacifičnoj i prosperitetnoj atmosferi”, rekao je Nikšić. “Još uvek egzistira minijaturna spermija esperancije da i druga partija ovog konflikta pretenduje na opciju pacifične solucije, bez militantnih intervencija”, terminirao je Stevan Nikšić, portparol Ministarskog Koncila etatne komune Srbija i Crna Gora na pres-konferenciji u Beogradu.

A MOŽE I OVAKO:

Portparol Ministarskog Saveta državne zajednice Srbija i Crna Gora, Stevan Nikšić, predstavio je na konferenciji za novinare Zaključke o Kosovu, koje je već navedeno državno telo prihvatilo na svojoj jučerašnjoj sednici u glavnom gradu državne zajednice, Beogradu. U Zaključcima se podvlači značaj zaštite nacionalnih manjina u južnoj Pokrajini, koje usled nemara misije međunarodne zajednice zapadnih zemalja nemaju ni osnovna ljudska prava. “Zahtevamo od rukovodećih u međunarodnim organizacijama da osmotre stanje u Pokrajini i objave dukument ili rezoluciju kojom će biti zabranjena svaka diskriminacija na osnovu nacionalnog, verskog ili rasnog porekla”, rečeno je u Zaključcima. U dokumentu se podvlači da je neophodno razjasniti odakle potiču takve štetne predrasude, na osnovu kojih se iznose diskriminacije o manjem značaju jedne nacije u odnosu na drugu, usled čega dolazi do raspirivanja nasilja i proterivanja stanovništva sa njegove postojbine. “Naša strana teži Dijalogu, u kom bi došli do rešenja za izlazak iz krize, što bi, a bar mi takvu predstavu imamo, dovelo do zadovoljstva svih strana, jer je razumljivo da svi žele da žive zajedno u miru i blagostanju”, rekao je Nikšić. “Još uvek postoji mala klica nade da i druga strana ovog sukoba teži mirnom rešenju, bez uplitanja vojske”, zaključio je Stevan Nikšić, portparol Ministarskog saveta državne zajednice Srbija i Crna Gora na konferencji za novinare u Beogradu.




ŠBBKBB I – O (NE)KORIŠĆENJU TUĐICA I NJIMA SLIČNIH RIJEČI

Zamislite sljedeću situaciju: Upisali ste prvu godinu filološkog fakulteta i imate predavanje iz predmeta UVOD U OPŠTU TEORIJU KNJIŽEVNOSTI. Jedan od pojmova, sa kojima se susrećete, je VARVARIZMI. Iako zvuči «divlje», u ovom slučaju pojam označava riječi pozajmljene iz stranih jezika. Pri tome se uopšte ne misli na neke nepristojne riječi, nego na sve tuđice u paketu. A kad smo kod tuđica…Danas gdje god da dođete, čućete kako ne valja koristiti tuđice – to će vam reći ljekar, prodavačica, vozač autobusa, taksista, ma, svi mogući ljudi, pa na kraju i profesori. Međutim, postoji jedna tendencija (evo i mene sa latinizmom) u našem društvu, i ona se sastoji iz dvije tačke: 1. Svi se bavimo politikom i jezikom i 2. Niko od nas se ne raspita dovoljno ili ne daj Bože razmišlja mnogo o onome, o čemu govori…Bitno je da pljujemo i bacimo kamen!
U redu, izbacićemo sve tuđice i druge riječi stranog porijekla iz jezika, no nam se automatski postavlja pitanje šta ostaje. Mislim da je bolje da vidimo bez čega ostajemo. Kao prvo, više ne bismo bili ni u boji a ni u koloru, nego crno-bijeli - dok nas Technicolor eventualno (ah, ti latinizmi) ne ofarba – mada ne, ne može. Šteta, ni farba nije naša riječ. No, recimo da možemo živjeti bez boje; nego, čime ćemo da jedemo? Kašiku smo kao tuđicu izbacili a nemamo ni čašu da se napijemo vode. Ma kakva voda!? Nemamo ni nju odakle da natočimo, jer smo ukinuli česmu, a ako mislite da onda uslijed iznemoglosti legnete (ne, ni ležanje, naš nacionalni sport, nismo mi izmislili) i odmorite, avaj – više ne znamo za krevet, kauč, sećiju, fotelju...U redu, spavaćete na spojenim stolicama, ali nemate jastuk za glavu, niti se imate čime pokriti, jer eto, sasvim slučajno smo našim čišćenjem jezika bacili jorgan, deku i čaršav. “Dobro, de”, rećićete, “imamo staro, dobro ćebe...” Žao mi je, dragi moji, ni njega više nemamo. Hoćemo li da pogledamo vijesti? Rado, ali čime i na čemu? Oči smo izvadili, a i da nismo, televizor smo poslali tamo odakle je i došao, zajedno sa video-rekorderom i drugim plejerima, a vijesti isto tako ne možemo dobiti ni u zvučnom, da ne kažem audio-obliku (da ne kažem formi), jer smo se odrekli i starog, dobrog radija, ma koliko dobro da nas je služio; samim tim nemamo tranzistor i vokmen, kasetofon, a ni kasete i druge trake, ni diskove i diskete…No i da ih imamo, šta ćemo sa njima, kad više ne znamo šta je muzika, a i da znamo, ukinuli smo melodiju, ritam, harmoniju, akorde, ansamble, grupe, horove, instrumente...Ostade vam glas, kojim nemate šta da pjevate, no govoriti barem još možete – doduše samo sami sa sobom, jer smo zabranili svaki vid komunikacije. Da, nemamo više ni kompjutere, a i da uzmemo računar, nemamo Internet, I-mejl, čet, zajedno sa mnogo dijelova računarskog sistema, koji smo takođe protjerali. To su procesor, memorija, hard-disk, keš, kanali veze (kanale kao takve u bilo kom smislu - da ne kažem kontekstu - uopšte više nemamo)…A nemamo naravno ni programe i druge potrepštine. Da nazovete TANJUG i zamolite ih da vam ispričaju šta ima novo u bijelom svijetu ne možete, jer kao prvo nemate čime da ih zovete – telefon više ne postoji, a i ono minijaturno i svuda nosivo izdanje istog zvano mobilni nije više naše. Da i postoje, zvuk vašeg glasa nemamo kako prenijeti, jer nemamo mikrofone, konvertore, kondenzatore, a na kraju krajeva ni kablove. Telegraf se već odavno ne koristi, a i da ga se sjetite, takođe smo ga ukinuli. Pismo poslati ne možete, jer kao prvo nemamo papir (na pergament i papirus i ne pomišljajte!), a uostalom je najbliža pošta eventualno u Mađarskoj. Do susjedne nam zemlje i da riješite da odete, ne možete, jer nemamo pasoše, a ni ambasade i diplomatiju. Međutim, kako ste mislili da pošaljete pismo, kada ne znate šta je poštanska markica? Ah da, nemamo više ni telegrame i kurire kao nekada. No, i da možete doći do novinara, sam TANJUG ne postoji, jer smo izbrisali agencije, i to ne samo novinske (nemamo npr. one za nekretnine ili privatizaciju, koja kao takva isto više ne postoji). A da dotična ustanova i postoji, sami novinari, znajući našu narodnu narav – da ne kažem mentalitet – ne bi ni radili, jer ih niko, uslijed davanja otkaza šefovima, direktorima i gazdama ne bi nadgledao. Gdje nema mačke, tu miševi kolo vode…Usput, zaboravih da kažem da novinari svakako ne bi postojali, jer smo ukinuli štampu. Državu niko ne bi imao da vodi, jer smo politiku kao takvu izbacili iz upotrebe, ne bi imao ko da nas štiti, jer nemamo više ni miliciju, a ni policiju, a o administraciji da i ne govorim. Štambilje više ne bismo koristili, ali u redu, imamo mi naše pečate, ali na veliku sreću bili bismo oslobođeni raznoraznih formulara, a ne bismo plaćali ni takse. Ovdje će bar đaci biti srećni, jer škole više nema. A i da je ima, imali bismo problem sa matematikom i brojevima (da ne govorim o tome kako mnoge predmete ne bismo imali, kao što su sociologija, psihologija, filozofija…ma kakvi predmeti, nema ni pedagogije da nam vaspita djecu). “Što sa brojevima?”, pitate se vjerovatno. Pa lijepo – mogli bismo da brojimo do devetstodevedesetdevet i tu je kraj, jer hiljada, milion, milijarda, bilion, bilijarda itd. kod nas više ne postoje. Šteta ako gledate sa stanovišta da nema više stranih donacija (kojih ionako neće biti ako ne smislimo drugo ime za njih) većih od 999 dolara, evra ili čega već. Ako živite u velikom gradu – da ne kažem metropoli – otežano bi vam bilo i kretanje, jer smo iz upotrebe izbacili automobile (mada imate stara, dobra kola), autobuse, tramvaje, trolejbuse, taksi, bicikle, motocikle, trotinete, skejt-bordove (da ne kažem skirole), rolšue, rolere…Naravno da za one na električni pogon nemamo energiju, a ni motore i akumulatore, a bacili smo i volane i guvernale. U redu, hodajte onda, ali ako je pao snijeg i ako je po nesreći dubok, sjetite se samo da nemamo više čizme. No, ne budimo zloslutni – da ne kažem pesimistični – i pretpostavimo da je vrijeme lijepo. A kad napokon dođete do grada i želite da se popnete na neki od viših spratova neke mnogospratne zgrade – da ne kažem solitera – morali biste da idete stepenicama, jer smo liftove protjerali. Kod kuće, dok ste još bili gladni, a niste imali čime da jedete, sjetili ste se da onu hranu, koju je potrebno držati na izuzetno niskim temperaturama, da bi bila svježa – da ne kažem friška – nemate gdje da ostavite, jer smo ostali bez frižidera. Ne možemo je držati ni u raznim ormarima, jer ih nemamo, a uostalom, kako bi hranu i spremali? Šporet nemamo, kuvati ili kuhati više ne znamo, šerpe nemamo, ni ulje, a ne znamo ni za salate. Aperitive kao šampanjac i vino ne poznajemo više. Izbacili smo iz upotrebe i pite, bureke, šnicle, krmenadle, ćevape, sarmu, musaku, knedle i giros (mada je to prilična novotarija kod nas). Ni supa se više ne koristi, a od tjestenina od sad pa nadalje zaboravite makarone, špagete, raviole, torteline. Kad smo kod tortelina, sjetih se da od slatkiša nemate više takođe mnogo toga. Torte, rolate, štrudle, bombone, čokoladu, karamelu, piškote, keks, tufahije, baklavu, tulumbe, princes-krofne, krofne uopšte, buhtle…Da, mršav nam nešto meni, ovaj jelovnik, osta. Ali dobro je to, jer smo zahvaljujući nejedenju, i to nenamjernom - na dijetu ne možete jer više ne postoji – postali mršavi i ne brinemo više o kilogramima, koje takođe više nemamo, a i da ih imamo, nemamo vage da ih izmjerimo. A nemamo ni rekreaciju i sport da održimo zdravlje, niti imamo bazene i saune. Na kraju se samo sjetite, da i ono što nam je ostalo imamo samo polovno i staro, jer smo u izgnanstvo – da ne kažem egzil – poslali sve što je novo. Siromašni smo, narode moj, i to ne samo novčano…A na kraju izgubimo i ono, za šta se posljednjih godina najviše borimo – naciju i nacionalni identitet, kao i suverenitet i teritorijalni integritet.



21. 4. 2006.

Jao znaš, ja postim...

Post je vreme koje je Crkva odredila i u kome je pored udvostručene molitve, obavezno i neupotrebljavanje mrsne hrane.
Sam Gospod Isus Hristos je rekao: "Ovaj rod se izgoni postom i molitvom." Post i molitva su, po svetim ocima, dva duhovna krila koja nas uznose Gospodu.
Crkva je propisala sledeće postove: Božićni post koji počinje 28/15. novembra i traje do Božića 7. januara(25. decembra). Vaskršnji post traje sedam nedelja. Petrovski post počinje od Nedelje svih svetih i traje do svetih apostola Petra i Pavla - Petrovdana. Ako je Vaskrs ranije u roku godine, ovaj post je duži, a ako je kasnije, onda je kraći. Velikogospojinski post počinje 14/1. avgusta i traje do Uspenja Presvete Bogorodice - Velike Gospojine. Ovaj post je uvek iste dužine. Treba naglasiti sledeće, ako Petrovdan i Velika Gospojina budu u sredu ili petak, ovi dani se poste. Božić u koji god dan bude, taj dan se ne posti.
Pored višednevnih postova, postoje i jednodnevni, i to: svaka sreda i petak, osim trapavih sedmica. Krstovdan uoči Bogojavljenja 18/5. januar, Usekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja 11. septembar (29. avgust) i Vozdviženje Časnog Krsta - Krstovdan 27/14. septembar.
Treba naglasiti sledeće. U Toku postova višednevnih ili, pak, jednodnevnih nije dozvoljeno venčanje mladenaca.
U vreme trapavih sedmica Mitara i fariseja, Siropusne nedelje, Svetle, Duhovske, kao i od Božića do Krstovdana, ni jedan dan se ne posti. Nedelje Mitara i fariseja i Siropusna su pred početak Vaskršnjeg posta. Svetla od Vaskrsa do Tomine nedelje, Duhovska od Duhova do Nedelje svih svetih.


Prvo i osnovno: post je za ljude koji veruju u crkvu i Isusa, ovi drugi svakako nemaju tu obavezu.
Eto, da ja ne bih sad naširoko pisao kad se posti, kopirao sam ovo sa jednog bogobojažljivog posta. Šta je daklem post? U suštini, i prvenstveno, post treba da bude uzdržavanje od bilo kakvih "ovozemaljskih" užitaka, vreme u kojem se posvećujemo poboljšanju sebe, poboljšanju odnosa sa bližnjim, uzdržavanju od svakakvog greha (pri čemu greh kad ja kažem greh nemojte shvatati starozavetno, mislim greh kao bilo šta štetno po duhovno-fizički razvoj samog čoveka). Uzdržavanje od hrane tu dođe takoreći samo kao sredstvo za lakše postizanje tog cilja.
Dalje, jedna od osnovnih razlika pravoslavne i rimokatoličke teologije je u shvatanju funkcionisanja svetih tajni (ili što bi vladika Nikolaj rekao "svetih tajana"). Dok oni smatraju da u svetim tajnama (krštenje, pokajanje, brak, evharistija itd.) nije potebno aktivno učešće i VERA samog vernika, već da one funkcionišu same po sebi, pravoslavna teologija uči da nijedna sveta tajna ne funkcioniše bez vere. Što će praktično reći sledeće:
1. Kod katolika, kada vas sveštenik krsti, a vi ne verujete u sve to, samo krštenje navodno jeste validno, dok je kod pravoslavnih isto kao da se niste ni krstili.
2. Ono čuveno - ubiješ čoveka i "pokaješ" se i oprošteno ti je... kod katolika to zaista tako i ide, dok kod ovih drugih (da ne kažem nas) ne može ako se nisi zaista pokajao.
Čemu sad ova priča?
Pa, i post mora biti od srca. Generalno, u odnosu sa Bogom ne može da postoji licemerje. Ako zaista veruješ u njega valjda kontaš da on svakako sve zna, so whom are you gonna fool? Ako postiš preko kurca, psuješ, svađaš se sa ljudima itd. itd., nema poente da se onda još i izgladnjuješ (pošto post mnogi doživljavaju baš tako). S druge strane, kad smo već kod izgladnjivanja, ima ljudi koji u vreme posta jedu još "bogatije" nego kad ne poste. Te se kupuju posni kuvari, smišljaju novi "posni" specijaliteti i karafeke koje se svode na kraju baš na ono od čega treba da se uzdržavamo - stomakougađanje.
Postoji još jedna pojava u srpskom postu koja meni ide stravično na k, a to je teatralnost. "Jao izvini, ali ja postim...." je rečenica koja je takoreći IN. Wow, ja sam tako cool, jao ja postim. Pritom se lepo i jasno uči da to ne treba ljudima nabijati na nos, da treba da se ponašaš normalno (pošto post za vernika i jeste nešto normalno), a ne da pokazuješ kako se ti avaj žrtvuješ. Mislim, koga uostalom boli kurac da li ti postiš ili ne? Zar je bitno? I u svakoj prilici proveravati sastav keksa, smokija itsl je takođe aut i anti-posno. Doći nekome u goste i odbiti mrsnu hranu koju taj neko postavi pred tebe je takođe antiposno. Nećeš se otrovati od malo mesa, stoko glupa.
E sad, postoji u svemu tome jedan mnogo ozbiljniji problem, a to je crkva. Ja otkako se bavim istom shvatio sam da ona namerno ne čini ništa glede prosvetlenja ljudi jer njoj takvo haotično stanje odgovara iz nekih materijalnih interesa. Recimo. Mada, time sve više liči na svoju zapadnu sestru - koju usput budi rečeno u svakoj prilici pljuje. Ne postoji jasan kodeks posta - šta je od hrane zaista posno a šta ne. Riba i ulje recimo, iako svi misle da jesu, u stvari NISU posni. U toku velikog posta dozvoljeno ih je jesti samo praznikom i subotom. I slična sranja.
Takođe, savremeni paganizam u crkvi doveo je do toga da bukvalno svaki hram ima svoje "sveto predanje". Kod nas u Bosni recimo pričešća za vernike nema osim u vreme velikih postova, iako je sama SMISAO služenje liturgije upravo pričešćivanje vernika. Onda neki kažu da bi se pričestio moraš da postiš sedam dana. Bullshit en gros. Dovoljno je sreda i petak - kako i pop posti. Ništa pop nije drugačiji čovek od mene i tebe, ako se on pričesti kad služi (a mora), onda možeš i ti. Kakvih jebenih sedam dana bre. I, čisto onako usput rečeno ISPOVEST I PRIČEŠĆE NISU UZAJAMNO STRIKTNO POVEZANI. Pošto se i to imputira.
Elem, da ne dužim previše (ima kasnije vremena da se dopuni ako nešto nisam rekao, hvala bogu pa smo na takvom mediju):
Post nije samo uzdržavanje od hrane, i insistiranje na tome, na celoj teatralnosti i priči o tome upravo je suprotno od smisla posta, te možeš onda lepo i to da preskočiš.



Niko ne sme da vas bije...

... sem naše i vaše milicije! Ah, bila su to lepa vremena. Lepa Brena je još uvek bila u centru pažnje, rasprodavala je dvorane, kosa joj još nije ličila na metlu, a Sarajevska audicija joj je otprilike bila konkurencija u Domu Sindikata. Marinko Ćutuk reče u svojoj imitaciji tadašnjeg još uvek ne-pokojnika ovo sa milicijom, ali se to nikada nije obistinilo. Milicije više nije bilo, a omladinu na ulicama mlatila je policija. A Kosovo? Eeee, srce naše zemlje, našeg naroda, toliko je južno da izgleda kao da nam se spustilo u petu - ili u dupe. Pošto je većinu Srbalja baš dupe bolelo za Kosovo. Ne krivim ih. I mene boli. Samo što danas ne možeš da pobegneš od njega. Odjednom je ono svima bitno, svi kukaju i žale za njim. Tipično. Baciš igračku u blato, a onda plačeš kad je neko drugo dete uzme. A za čim kukaju? Za kolevkom duše serbskoga naroda, za crkvama i manastirima, avaj! A šta će nam crkve i manastiri koji su svakako prazni? Bez ljudi, to je samo gomila starog kamenja. Ukoliko nam je pak bitnije imati prazan hram od punog, po svoj logici hrišćanske teologije to je idolopoklonstvo. No, bar nama Srbima to nije strano. Da je to sport, verovatno bismo bili svetski prvaci. A i kukanje za "kolevkom" je tako tipično srpski, budući da su kod nas muškarci do 50. godine mamini i tatini sinovi, kojima mama još uvek pere gaće. Ništa čudno dakle. Lepše je u kolevci i dobijati sisu kad god malo zaplačeš, nego da radiš i boriš se za ono što navodno voliš.
A šta čine Srbi sa Kosova? Eeee, posebna je to sorta. Exquisite takoreći. Elem, logika stvari nalaže da, ako ti je do nečega stalo, a smatraš i tvrdiš da je moćnike briga za to što je tebi stalo, ti onda uzmeš i boriš se svim silama za to. Valjda. Elem, naša draga napaćena braća smatraju da međunarodnu zajednicu i Albance boli ona stvar (koja god da je) za njih. I tako oni, umesto da se bore, lepo bojkotuju rad parlamenta. San svakog poslanika. Plaćen si, a ne moraš na posao. Pritom se naravno ne pitaju čemu to uopšte vodi. Ako Albance boli kurac za njih, ne vidim što bi ih bolio isti za to što oni bojkotuju parlament. Elem, ništa ne dobijaju time. No, valjda to ima veze sa opšteproširenim kompleksom više vrednosti od kog kolektivno patimo. Mi smo još u Dušanovom vremenu, gravitacija ne postoji, a zemlja je ravna ploča. I mi smo u njenom centru naravno. I dok se svi zajedno okrećemo, sotonske centripetalne sile navlače na nas svakojaka zla. Jadni mi.
Ono što je meni lično ove nedelje, kada je u pitanju Kosovo, bilo najzanimljivije, jeste konferencija za novinare koju je održalo Srpsko Nacionalno Veće Kosmeta. Kažu oni da će, u slučaju da se nametne rešenje za status Kosova, ići pred "zapadne ambasade" i tražiti dozvole za boravak, jerbo Srbija ima previše izbeglica. Aham. Fino. Nemačka recimo jedva čeka da pored recesije i poplava prihvati novu poplavu izbeglica poput one koje je imala početkom devedesetih.
No, najjača izjava bila je sledeća:
"Otići ćemo u Bosnu i Hercegovinu i tražiti prava konstitutivnog naroda."
Ajde da malo meditiramo nad ovom rečenicom.
Gotovi?
Ajde, jesu ti Srbi takoreći isti kao oni Srbi koji žive u Bosni. No, po međunarodnim standardima kojima svi robujemo, to nije isti narod. Bar ne u nacionalnom smislu. I dođosmo do jednog problema koji se nekada davno, kada je neki prevodilac nešto pobrkao, ukotvio između nas i zapada. Jerbo, ono što mi zovemo "nacionalnost" na zapadu se kaže "etnička pripadnost". A ono što oni zovu "nacionalnost" mi kažemo "državljanstvo". So, Srbi sa Kosova nisu iste nacije kao Srbi iz Bosne. I sad zamislite samo kolonu Srbalja kako prelazi granicu Bosne, pada na kolena i ljubi slobodnu, serbsku zemlju, samo da bi došao neki vojnik EUFORA i rekao im da oni u Bosni ne mogu da budu konstitutivan narod. Jesje, mnogo smešna scena. Tako da bi njima možda bilo pametnije da ostanu gde su i pokušaju da se bore (mada, jedina borba za koju smo mi sposobni je borba oružjem... o, da). Jadnici. Ako stvarno hoće u Bosnu, mora da su preozbiljno shvatili onu Breninu: "Mani zemlju koja Bosnu nema"... Toliko.



Fantasyland

Ne, nismo u Parizu. Ovo je još uvek stari, dobri Beograd. Mada, o tome koliko je dobar može i da se raspravlja. Meni je barem dobar. A i svima koji su shvatili magiju koja vlada u ovoj zemlji mora da je dobar. U kom drugom gradu je moguće da "zdravi" ljudi traže da se čovek kog su takoreći hirurškim putem (samo što se umesto skalpela koristila puška) odstranili sa predsedničke fotelje sahrani sa svim državničkim počastima (iako je on sam bio svojevrsna pošast, ali avaj, ne kaže se džaba da se samo dobro pamti, i o pokojniku samo najbolje). I naravno, samo ovde može da se dozvoli pokojnikovoj ženi, koja beše takođe čudesna pošast, da ucenjuje celu državu (ili su u stvari dve?). I to samo da bi došla na sahranu pokojnika. Kao da nekog boli levi ćošak desnog bubrega za to da li će ona doći ili ne. Ili da li se oseća sigurno - s tim što treba zamijetiti da za nju "sigurnost" znači isto što i "ne biti uhapšen, iako bi to bilo samo jebeno poštovanje zakona". Ali ko još poštuje zakon? Šta je to uopšte? I zakon i poštovanje mislim. Gde smo ono stali? A da, koga boli nešto za pokojnikovu ženu. Onih stotinjak hiljada budala koji su opkolili kovčeg pred skupštinom, verovatno. Sve same Stojanke, Jovanke, Momčila i Jove (ili kako već glasi množina imena "Jovo", boli me ona stvar iskreno) u cvetu mladosti - bebe bezube takoreći. I još kuknjava za starim dobrim vremenima, pokojnikovim vremenima, kad je bilo i ulja i šećera, kad se eto malo čekalo u redu, ali si plaćao mnoooogo manje. Znate šta bi ja toj Jovanki ili kako se god zove radio? Kupio bih kilu šećera, nabio joj levak u usta i sasuo celu kilu šećera u njega. Eto ti šećer, jebo te on. A i lako je njima, oni svakako pametnija posla nisu imali no da stoje u redu i čekaju svoj jeftini šećer, blažen da je pokojnik.
No, neću više da smaram. Ovo je samo jedan primer čudesnosti ove zemlje, u kojoj se ni Alisa ne bi snašla.
Sledeći put pozabavićemo se malo Srbima s Kosova. I oni su zvezde u našem Diznilendu. O, da.